Sve zavisi od nacina na koji posmatramo svet i ja subjektivnost tih opazaja sve vise razumem. Potrebno je neko vreme da bi se doslo do odgovora na brojna pitanja, ali samo konacno saznanje nije nimalo prijatno. Mozda je zato depresija moj stari saputnik. Ostavi me na neko vreme pa mi se ponovo prisunja, dotakne me svojim ledenim dodirom. Vremenom sam naucio da je prepoznam, da joj cujem korake u tami. Bio sam na nekim slavljima, ljudi su igrali, bilo je osmeha, ali ja sam je tako jasno osetio te noci – sedela je pored mene, bila u svakoj casi vina koju sam popio. Ljudi naravno imaju predrasuda o depresiji ali mogu ti reci da je to zapravo jedno bozansko stanje jer tada svet vidis bez maske, vidis ono sto on zaista jeste, vidis ono isto sto vidi i Bog kada se ponekad priseti svoje tvorevine. Na putu kojim hodamo, pa cak i na putu do tih slavlja mi vidimo znake. Od naseg intelekta zavisi da li cemo shvatiti njihovu poruku. Znaci su uvek isti, ne menjaju se puno kroz istoriju. Okaceni su po zidovima u vidu umrlica, ili setaju po ulicama u obliciju siromasne dece, invalida, starosti, napustenih pasa, oholih bogatasa, nabildovanih kriminalaca, ostavljenih i zaboravljenih zena koje su ko zna gde i u kom trenutku negde zauvek ostavile svoje srce. Sreca je mozda sposobnost da vesto zatvoris oci, da svesno zaglupis sebe ili da ti je sve to od Boga nekada dato. Mozda je to preimucstvo, mozda je to zaista divno stanje ali je ustvari najobicnija laz. Sta misliti o ljudima koji idu svetom zavezanih ociju?
Iako nemam običaj da ovo radim, ovom prilikom ću napraviti izuzetak i objaviću, zasebno, Osvrt i Recenziju moje nove knjige iz pera cenjenog književnika i mislioca Atifa Kujundzića, kojem na ovaj način iskazujem najdublje poštovanje i zahvalnost za misaoni napor i poetski iskaz. Knjiga će se pojaviti ovih dana u izdanju portala Tačno.net. Ovom prilikom zahvalnost dugujem i gl. odg. urednici portala, cenjenoj Štefici Galić, humanisti, bez čijeg razumevanja i dobre volje knjiga ne bi ugledala svetlost dana.
Branko Milić
* * *
Atif Kujundžić, književnik. 75 300 Lukavac. Ulica Patriotske lige, broj: 4/1.
Telefon: +387 61 734 977, +387 35 570 180.
E-mail: kujundzic@gmail.com
____________BOSNA i HERCEGOVINA_____________
* * *
LIŠĆE MIŠLJENJA NA STABLU ČOVJEKOVOG VREMENA
ili
NAGLAŠENO ETIČKA
HRESTOMATSKA HISTORIJA FILOSOFIJE
BRANKO MILIĆ
/osvrt/
* * *
Filozofske škole, pravci i mišljenja, tek su lišće koje leprša na stablu prolaznosti čovjekovog uma i vremena. Kažemo čovjekovog, jer vrijeme je tek ljudska kategorija. Inače je svevrijeme i kao takvo čovjeku neshvatljivo i neuhvatljivo – izmiče svakom poimanju. Ustvari, čovjek i njegovo poimanje su majušni i slabi do mjere, pa ni ono što svojom opstojnošću opkoračuju, ne mogu sasvim razumjeti. U ovom primjeru, riječ je o relativno mladom čovjeku čije su poglede i mišljenje o filosofiji izpačavale najrazličitije opcije promišljanja odnosa čovjeka i svijeta i tako, i njihove poglede na filosofiju i njezinu povijest.
Bogatstvo krošnje i obilje lišća, ovise o vrsti i visini stabla, površini koju je posjela određena vrsta šume, ali i godišnjem dobu u kojem je promatramo. Dakako i uvijek: o daru, načitanosti i obrazovanju i filozofskom uvjerenju osobe koja filozofira. I cijelu sliku filozofske misli bismo mogli donijeti razvijajući ovu metaforu /kao vid recepcije/. Rijetko i malo filozofija znači nešto više od pukog zbira napabirčenih mišljenja i općepoznatih činjenica ili tumaranja u sfumatu ne/s/poznatog. Nerijetko, oko sasvim razbokorenih znanja i individualnih prosvjetljenja do metaforičkih obzora življenja i dalekosežnijih rezultanti. /Samo kod nadarenih!/. Razumjet ćemo kako etički odnos spram postojeće filosofske misli određuje, kako osobnu etiku mislioca, tako i njegova etika povijest filosofske misli uopće, samopotvrđujući se, tj. utvrđujući njezin sustav kao temeljno humanistički karakter pojavnosti.
No, tako je počela filosofija u Helena – reći će Branko Milić i kuražno se upustiti u tu vrtoglavicu. Valja priznati, kako je to kuražan čin, jer brojne su religije starije od kršćanstva i filosofske misli od helenske. Milić im je ukazao pažnju, ali su na taj način stvari povijesno došle u drugačiji poredak – što i ne mora imati neki poseban značaj u ovoj knjizi i općenito, jer i taj filozofski svijet samo je dio općenite slike neovisno o karakteru utjecaja koje ostvaruje.
* * *
GEORG WILELM FRIDRICH HEGEL
KRAJ FILOZOFIRANJA I UMJETNOSTI
* * *
Kao i uvijek i u svemu, u filosofiji ima padova i uspona, ispadanja kajli i klinova koji bivajući potpora čine pojavu uspravnom, stvarnom i pouzdanom. Zato je Miroslav Krleža znao reći, kako i ponajbolji ljudi našeg vremena još uvijek filozofiraju drvenim plugom. Pjesnički nadahnut, u sumraku idola Fridrich Nietzsche ozbiljno piše o filozofiranju čekićem u borbi za život. A ne zna se ko koga više prezire, filozof čovjrka ili čovjek koji filozofira – najizdržljivija životinja u labirintu života. No, sumrak idola je objava rata!
Tako su u društvo filozofa seljaka /orača/ došli i radnici /bravari, metalci/ radnička kasa u predvečerje Prvoga svjetskoga rata s namjerom, da iskuje nove i trajne idole umjesto onih starih. Pa je ideja i prerasla u frazu radnici, seljaci i poštena inteligencija koja je čitala Marxa, Engelsa, Lenjina, Buharina, a poneko i Đerđa Lukača, neprekidno imajući na umu da su G. W. F. Hegel i njemačka klasična filozofija /idealistička/ – kao zbir idola u sumraku – imale samo jednu djelatnu i marksističkom shvatanju svijeta prihvatljivu komponentu – dijalektiku. Dakako, radi dijalektičkog materijalizma. Tada je to već postala drvena filozofija za drvodjelce i pintere! Vrijeme stilske formacije u životu i umjetnosti koju smo zvali moderna je istjecalo i prošlo.
Cijela je istina i kako je malo onih koji su uopće uspjeli savladati terminologiju/jezik za čitanje onoga što je napisao G. W. F. Hegel, možda izuzimajući Kojeva koji je o tome i napisao knjigu Kako čitati Hegela. To je bio i izlaz za nevolju i u slučaju požara, jer, ne moramo se sa njim složit, posebno ako smo razumjeli da filozofija i ne vrijedi naročito ako je odvojena od materijalnog svijeta.
Ljudi su sebični i nikad se neće osloboditi te osobine. G, W. F. Hegel je sjajno, dijalektično filozofirao dok mu se nije učinilo zgodnim da smisli kraj filozofije, pa i kraj umjetnosti, jer i filozofija i umjetnost imaju veoma bliske i slične probleme, a tako je sve blistavo podudarno sa Hegelovim krajem života. Nismo za cinizam, ali na malo ironije i sarkazma imamo pravo. Opća je ljudska i misaona pojava i praksa: poslije mene – potop. Čak je i dijalektici protivno govoriti, npr. o kraju umjetnosti!
* * *
KRLEŽINA UPUTA
U
FILOZOFIRANJE
* * *
Povijesno stamen i gigantski enciklopedijski um Miroslava Krleže, nije sebi dopuštao omaške i ako bismo mu htjeli nešto prigovoriti, mogli bismo samo to što smo konstatirali. Pojmovno razvrstavanje zbrke /koju proizvodimo u neograničenim količinima i čemu smo ljudski skloni, a posebno u neukosti i medijima/ Krleža smatra mudrom, ingenioznom pojavom i ljudskim odnosom. Pa smo, kao prvo dužni konstatirati kako Branko Milić na svaki način nastoji u filosofiju i filosofsko mišljenje uvesti više reda, uspostaviti hijerarhiju i poredak vrijednosti. Povremeno, i Milićevo inteligentno i znanstveno nastojanje biva sizifovski posao. Milić to vidi i zna, ali istrajava jer uvijek postoji izlaz.
Recimo i to, kako Krleža prezire filozofiranje o bijednoj, krvavoj, bezidejnoj i okrutnoj stvarnosti – kakva je bila europska u njegovo vrijeme /1942./. Dok, filosofiranje o zdravim i bogatim civilizacijama smatra cjelishodnim! Današnja stvarnost Krležinog vremena ima samo širi tranzicijski i globalistički opseg. Naime, Krleža istinu smatra tvrdoglavom i neizmjenjivom, a filosofiranje oko istine ne osobito vrijednom filosofskom mudrolijom, dakle i ipak: ispraznom igrom riječima. Odavno se već čitalo u Tezama o Fojerbahu kako nije riječ o tome da se svijet različito interpretira, već da ga se promijeni. Svi su ubrzano morali shvatiti kako se svijetu jebe za filozofsku uobraženost i narcističke ideje.
* * *
RASKRINKAVANJE SAMOOTUĐENJA
* * *
Zadatak filosofije koja se dala u službu historije, bio bi prije svega da raskrinka ljudsko samootuđenje u nesvetačkom liku. Marx je kritiku Neba preobrazio u kritiku Zemlje, kritiku vjere u kritiku Prava, a kritiku Teologije u kritiku Politike, i svaki novi pokušaj balzamiranja ovih pojmova, neopozivo je i definitivno kompromitiran. Naime: Materijalno, zemaljsko, razumom objašnjivo i shvatljivo, takozvano pozitivističko tumačenje pojmova otpočetka je isprepleteno s pjesničkim, dekorativnim, neshvatljivim, mračnim i magičnim naziranjem o kretanju bolesti i zdravlja, života, smrti, zvijezda i ljudske sudbine. Dualizam između poetskog, maglenog, mitskog i simboličkog /estetskog/ tumačenja životnih pojava i onoga stvarnog, materijalnog i razumnog, na ovjerovljenom iskustvu sazdanog znanja o stvarima teče uporedno već kroz čitave serije civilizacija od Grka do suvremene Zapadne Europe. Nema “čiste” misaonosti bez iskustva, a “čistog” iskustva nema bez misli, kao što to empirokritici nisu htjeli uzeti za polaznu konvenciju pomirivši se s tamjanom rezignirane pretpostavke, da čovjek neće ni jedno ni drugo saznati nikada. Živimo još uvijek očarani koprenama misaone magije. Spoznajni teoretici nastoje kako bi pred bezazlenim očima svjetine izvukli predmet iz pojma, kao čarobnjaci kanarinca iz cilindra, a ovi drugi opet govore nam kako su sve druge pojave oko nas čiste antropomorfirane halucinacije, to jest da nema ni cilindra ni kanarinca. U jednom i u drugom slučaju ne radi se ni o čemu nego o stilski “čistim” ili “nečistim” čarolijama a la Bergson ili bilo koji neomahovac iz Bečkoga kruga.
Ovaj tekst Miroslava Krleže pisan 1942. godine, ne možemo. niti u čemu drugačije vidjeti i razumjeti ni danas. Postoji samo tekst, reći će i suvremeno popularan Jacques Lacan. Mijenjale su se razne pretpostavke, društvenoekonomske i stilske formacije /naprijed-natrag/ ali se filosofska misao nije bogzna gdje i za koliko pomakla, posebno ova europocentrična u kojoj se baškarimo i na kojoj dobrim dijelom inzistira i knjiga Branka Milića, mada, evidentno i bez daljnjeg, Milić unosi nedvosmislenu svježinu i ritam koji uz tu misao nismo ranije osjećali i doživljavali, a otvara i filosofsku misao istoka, islamsku, kinesku i indijsku filosofiju.
Ovo posljednje je važno utoliko prije što dresura traje bez zastoja, politička, teokratska, filozofska, umjetnička i sve se u kovitlacu pretvara u medijevalnu halucinaciju – kako bi rado rekao Krleža. Drugi oblici funkcioniraju u nivou ispada/incidenta i samo potvrđuju dosljednost u zaostalosti. Razmišljanja isuviše zaostaju za suvremenošću i sežu daleko unatrag. Tome pridonose šire vaspostavljene koncepcije o tranziciji i globalizaciji.
Suvremenost filozofskog mišljenja u potpunoj je opreci s neupitnim terorističkim fanatizmom i zamračenim perspektivama razvoja i društvenih kretanja u toku. Progresivnu suvremenu filozofsku misao odriče tranzicijska i globalistička projekcija stvarnosti. Filozofiranje ne može biti tek puka omaglica ili neodgovorno brbljanje.
Filozofske retorike osim neizbalansiranog spoznajno teorijskog nivoa služe se vrlo različitim funkcionalnim i komunikacijskim jezicima, kada bi se sve dovelo u bilo kakav poredak, ispostavilo bi se kako se najviše energije i vremena gubi na ujednačavanje jezika filosofskog govora svakoj logici usprkos radi omogućavanja spoznajnoteorijske retorike. A to bi bila isuviše jalova i zbog toga preskupa rabota koja bi nas morala vratiti do najdubljih religijskih korijena i pri tome nam skoro ničim ne uzvratiti.
Zato i vidimo, kako je značajnim dijelom ta vrsta uspostave poretka koji zovemo historijom filosofske misli – u jednakoj mjeri djetinjasta i krvoločno ozbiljna opcija, jer ljudi vrlo teško mijenjaju svoja uvjerenja i prilagođavaju jezik, mada im je jezik kuća bitka – što bi rekao Hajdeger.
Dakako, cijela priča o povijesti filosofije puna je zamki i neizvjesnosti: dubine, primitivizma, intelektualnih i filozofskih plićaka u kojima sve postaje predmet trgovine i mogućnost zarade. Aprioritetni sudovi postaju nasilni i neprovjerljivi što je vrlo stara filozofska praksa /od Hipokratovih filipika/. Konačno, sva se ta filozofska pamet nađe u rukama politike, u sasvim obrnutom značenju kao filosofija historije i eventualno važna dramatska crta, a prema vrlo strogom izboru, apsolutno uskog i intelektualno nenadležnog kruga – za upotrebu najviših dometa filosofske i naučne misli, umnih glava, općenito.
* * *
BRANKO MILIĆ
UVOD U ISTORIJU FILOZOFIJE
NASTANAK FILOZOFIJE
* * *
Svoju Istoriju filosofije Branko Milić počinje i otvara opsežnom i općenitom raspravom koju naziva Uvodom i u kojem okretno i inteligentno sučeljava filosofsku misao samoj sebi od postanka svijeta do djelića vremena osobnog prisustva. Dakako, dobro zna kako je historija filosofije jedini metod ili način da se o filosofskoj misli nešto i stvarno spoznajno a suvislo sazna i domisli. Nisu se ni Wilhelm Windelband, ni Albert Bazala, ni brojni drugi umni tek šegačili pokušavajuči poviješču filosofije obasjati samu filosofsku misao njezin sadržaj i poticajni kontinuitet.
Ovu riječ kontinuitet stavljamo pod navodnike iz razloga, jer su sva mišljenja i sistemi sasvim proizvoljno zasnovani na osnovu dostupnog, dakle nikako i sa onim čega više nema, a što je u određenom trenutku bilo bitno. Dakako, to valja premostiti sviješću, jer šupljine nemamo čime autentično popuniti osim sobom i svojima bitkom.
Branko Milić, vispreno zapaža kako u biti same filozofske misli i svakog pojedinačnog ljudskog nastojanja da se stvarnost mišljenja učini razvidnom i djelatnom, postoji otvorena ili potkrivena dilema etičke naravi koju čovjek postavlja sam sebi ili, naprosto, nailazi na nju kao otvoren prostor koji valja inteligentno i etički odgovorno iskoristiti za sebe, kako bi se i antroplogijski, intelektualno i humanistički raslo. Jer, bavljenje historijom filosofije u bilo kojoj opciji, jeste potraga za filosofskom istinom, koja se drži tvrdoglavo postrani i uznosito, spram svakog nastojanja i pokušaja pronicanja, spram svake pameti!
Milić čak i počinje Uvod u svoju Historiju filosofije tvrdnjom: i tako je počela filosofija kod Helena u tri dijela kao: fizika, etika, logika /ili dijalektika – žongliranje rečima/ od elećanina Zenona. Dakle bez mudrovanja možemo razumjeti kako je pred nama još jedna prije svega europocentrična knjiga o filosofskoj misli koja seže do antičkih vremena i mada se drži kao najnaprednija svijest prožeta onim što bi trebalo biti drugačije. To uspijeva samo djelomično, jer je povijesno i fragmentarno naslonjena upravo i samo na antičku, a tako i samo europsku – zapadnocentričnu filosofsku misao.
U jednakoj mjeri, treba prirodno razumjeti, kako je to u sasvim izvjesnom i izričitom smislu autistična filosofska misao, skraćena i zatvorena, jer ljudi su postojali, organizirali se, vjerovali i mislili prije Helena. Branko Milić širi vidokrug i otvara mogućnost komuniciranja sa istočnom filosofskom mišlju – islamskom, kineskom i indijskom filozofijom. Tako mu uspijava da od jedne manjkavosti napravi vrlinu.
Ova okolnost ne karakterizira promišeljenu europsku filosofsku misao promatranu u svjetskim razmjerama, riječ je o proizvoljno priskrbljenoj europocentričnosti u svim oblastima života: arhitekturi, umjetnosti, modi, dizajnu, politici, medijima, etc., koja prije svega ide na štetu same Europe! Kao, Pariz je svekoliko svjetsko centrište svega! To se i u površnoj recepciji svjetskih centara u raznim oblastima, uistinu doima nerazumnim. Ali, riječ je o sebičnim i umišljenima razlozima koje ne namjeravamo ni razumijevati, ni pojašnjavati, jer ih Branko Milić obasjava kao izlišne, Europi nepotrebne! Izoliranje vrednota – može voditi samo njihovom poništavanju i odricanju! Što nije ništa manje izlišno i netačno. To je prije svega, definitivno, štetno i suicidno, pogubno po europsku filozofsku misao /i spomenute vrednote svih vrsta/ koja na taj način postaje muzejski izložak i petrificirani relikt, koji vrlo ograničeno komunicira s drugačijom mišlju i sve više sahne… Što je tragično!
Etc.
* * *
Konstatirajući kako je filosofija počela kod Helena, u svome Uvodu Milić daje niz naputaka, kao npr. da su to: fizika, etika, logika – koju izjednačava s dijalektikom, kao i spekulaciju s istraživanjem, a početak i kraj filozofiranja izjednačava sa slobodom /Schelling/, te i izrijekom tvrdi da filozofiramo uvijek u strahu od ludila /Jackues Derrida/. Milić, dakle, osuvremenjuje europsku filosofsku misao, koju tako vitalizira posebno mišljenjem kako se filozofiju ne može definirati jer definiranje sadrži filozofiranje, filozofija se može shvatiti samo ako se filozofira…
Tvrdeći kako filosofija ne tolerira znanstveno naklapanje i obmane tipa: abrakadabra, jer sama se ne smatra samodovoljnom – filozofiranje u Istoriji filozofije Branka Milića predstavlja kritički diskurs i ne može biti zamjena za apsurd – Milić nas upućuje na kantovsko shvatanje u kojem je filozofija kritički put i trebali bismo je držati kao najpouzdaniju svijest o životu i stvarnosti, utoliko prije jer filosofska misao obuhvata sve što jest filozofskom umu dostupno i funkcionira općenito u jedinstvu i suglasju, mada će Teodor Adorno na jednom mjestu i izričito reći: filozofija nije dorasla apsolunome i ne smije se izolirati, što je bilo očigledno u Adornovoj recepciji nakon sloma sistematske filosofije.
Filozofija želi dokučiti vječnu istinu. Filozofijom se ne može raspolagati, jer se pokazalo da ne može biti vezana za ideju svjetskog poretka /logos/. Kao cilj današnje filozofije Branko Milić navodi njezino utemeljenje u samoj ljudskoj egzistenciji kao uvjetu istinskog uma, a u čemu ga podržavaju stavovi Kirkegarda, Nietzschea, Pascala, Dostojevskog… To podrazumijeva traženje mira stalnim buđenjem nemira, prolaženje kroz nihilizam, čistotu znanosti kao pretpostavku filozofskog komuniciranja i volju za komuniciranjem.
U tom procesu, potrebno je nadvladati znanstveno praznovjerje, treba pojašnjavati samu filosofiju i održavati komuniciranje kao osnovnu voljnu kategoriju. Ustvari, dobro je razumjeti kako nikakva samodovoljnost ne može imati stvaran, a posebno filozofski smisao. Sve što se čovjeku može dogoditi, moguće je samo tokom komuniciranja. Zato i mislimo, kako je Milićevo bavljenje poviješću filozofije, značajnije od uobičajeno filozofskog i akademskog, a tako i čin odvažnosti, na koji se odlučuje mali broj filozofa i intelektualaca. Sjajna energija sa kojom se Branko Milić srčano prihvata ovoga posla, nesumnjiva jest. I vrlo je dragocjen doprinos filozofskoj misli sklonoj da blijedi i sahne.
* * *
Za ovakav osvrt držimo neopravdanim nastaviti interpretaciju i filozofiranje o sadržaju knjige Branka Milića, smatramo prikladnim tek, decidno izložiti njezinu strukturu, a drugo prepustiti čitateljima.
* * *
NASTANAK FILOZOFIJE; IME I POJAM FILOZOFIJE; ČEMU JOŠ FILOZOFIJA; FILOZOFIJA I BUDUĆNOST.
Uzimajući religiju kao osnov iz kojeg su se razvile sve spoznaje, pa i ova filozofske naravi, Branko Milić pronicljivo nastavlja poglavljem:
MIT I FILOSOFIJA, kako slijedi: Postanak Bogova, Bogovi i Zemlja – Geja, Nebo, Uran; POSTANAK: Božje stvaranje Neba i Zemlje; NAUKA I FILOZOFIJA – Važnija su pitanja od odgovora.
FILOSOFIJA I UMETNOST: Estetika kao stav, Estetika kao spoznaja, Zakoni lepote i znanje o njima, Lepo kao univerzalni predmet estetike /Nikolaj Hartman/.
ANTIČKA FILOzOFIJA, NASTANAK I OSNOVNE KARAKTERISTIKE PRESOKRATSKE MISLI: Hesiod; Homer.
IZREKE PRESOKRATSKIH MISLILACA.
ZAČETNICI, RANI JONSKI FILOZOFI: Tales I, Anaksimandar II, Anaksimen III.
ONTOLOŠKI MONISTI, PLURALISTI: Pitagora, Ksenofan, Heraklit iz Efesa, Parmenid, Empedoklo, Anaksagora, Zenon, Melis, Atomisti /Leukip, Demokrit/. Demokrit.
PITAGOREJSKE POUKE.
HERAKLIT – FRAGMENTI.
FRAGMENTI ELEJACA.
ODABRANI FRAGMENTI EMPEDOKLOVE POEME: O prirodi. ANAKSAGORINA RACIONALISTIČKO – SPEKULATIVNA KREACIJA.
FRAGMENTI ANAKSAGORE.
FRAGMENTI DEMOKRITA.
SOFISTIKA.
SOKRAT – ŽIVOT ZA ISTINU.
SOKRAT – SMRT FILOZOFA.
ODBRANA SOKRATOVA.
PLATON.
FILOZOFI VLADARI.
PLATONOVA TEORIJA IDEJA /Parabola o pećini/.
PLATONOVA DIJALEKTIKA.
ARISTOTEL
POLITIKA /Zoon politikon/.
ETIKA /O dobru/.
O VRLINI
EPIKUR
OSNOVNE MISLI.
CICERON.
IZ DNEVNIKA MARKA AURELIJA.
OBRASCI VOLJE I SREĆE.
SENEKA.
RASPRAVA O BLAŽENOM ŽIVOTU.
BESEDE.
HRIŠĆANSTVO I SREDNJOVEKVNA FILOZOFIJA.
HRIŠĆANSKA RELIGIJA.
ISUS HRISTOS.
ISUSOVA BESEDA NA GORI.
PATRISTIKA I GNOSTICIZAM.
AVGUSTIN.
SVETI AURELIJE AUGUSTIN BLAŽENI: Ispovesti.
SHOLASTIKA.
BOETIJE I KASIDOR.
JOHAN SKOT ERIUGENA.
PROBLEM UNIVERZALIJA: Realizam; Konceptualizam.
TOMA AKVINSKI.
DA LI NAŠ UM SPOZANJE TJELESNE I MATERIJALNE STVARI APSTRAKCIJOM IZ MAŠTOVITIH PREDODŽBI.
PROTIV ZABLUDE GRKA.
O RAZLOZIMA VERE.
O POSTOJANJU BOGA.
POZNA SHOLASTIKA.
VILJEM OKAMSKI.
VIZANTIJSKA FILOZOFIJA.
KRATKA ISTORIJA VIZANTIJE: Osnivanje Carigrada i obeležje novoga carstva. Istočno rimsko carstvo krajem IV i na početku VI veka. Ikonoborstvo /726. – 780./. Unutrašnja vladavina i vizantijska civilizacija u X veku. Opadanje Carstva u XI veku, /1025. – 1081./Hronološki pregled najvažnijih događaja vizantijske istorije.
DIONISIJE AREOPAGITA. O nebeskoj jerarhiji.
MAKSIM ISPOVEDNIK. Predgovor svetog Maksima Ispovednika delima svetog Dionisija Are opagita. Sagledateljna i delatna poglavlja grčkog dobrotoljublja.
JOVAN DAMASKIN. Ikonoborci, sveti Jovan Damaskin.
GRIGORIJE PALAMA. Isihasti: Grigorije Palama.
SVETI SAVA. Sveti Sava Srpski: Hilandarska povelja Simeona Nemanje.
ISLAMSKA FILOZOFIJA. Novovekovna filozofija. Humanizam i Renesansa.
Pišući o istoriji Indijske filozofije, Đuzepe Tuči, Nolit, Beograd, 1982. godine, str. 26. reći će:
… neko gleda na Istok i Zapad kao nepomirljivu antitezu, pa čak i fuziju dveju kultura. Možda nije moguće ni jedno ni drugo. Na Istoku nailaziš na biće koje je isto kao i mi, koje lebdi između neba i zemlje, željno nebeske vedrine, otupelo od mesa i strasti, uznemireno istim sumnjama, brižno zbog istih problema. Međutim, mi i oni ne nalazimo uvek ista rešenja, i ni za njih i ni za nas nikakvo dobro ne bi proizašlo iz toga što bismo se svi – kao što neki sanjaju – odrekli vlastitog iskustva da bismo usvojili ono drugo i tako raskinuli spone koje nas vezuju za duhovni teren na kojem smo ponikli. Našli bismo se razapeti između Neba i Zemlje, a to se dogodilo i mnogim intelektualcima sa Istoka, toliko opčinjenim zapadnom kulturom, da im je vlastita postala mrska, pa čak i prezrena.
* * *
OPASKA
Dakle, ovaj trenutak i dio knjige Istorija filozofije Branko Milić pretvara u neposrednu komunikaciju između dva, u načelu suprotstavljena svijeta, koji iz vječne konfrontacije – prelaze, barem u početku /nadajmo se i trajno/ u svijet vječne komunikacije između Istoka i Zapada. Dosadašnje istorije filozofije kod nas, češće su bile istorije filozofa, nego istorije filozofske misli u našem prostoru – europskih filozofa od antičkog doba do suvremenosti. Potom, uvijek su više govorile o svojim priređivačima nego o sebi i filozofima. Pri tome je istočna filozofska misao obavezno i kao s prezirom zanemarivana, dakako, na taj način i mogućnost komuniciranja s istom.
* * *
GIOVANNI PICO DELLA MIRANDOOLA. Giovani Pico Della Miranddola. Filozofija prirode Giovanni Pico Della Miranddola.
LEONARDO DA VINČI. Naučni rad. Proporcije. Lunule i kvadratura kruga. Leonardo da Vinči – citati.
NIKOLA KUZANSKI: Erazmo Roterdamski. Pohvala ludosti. O prijateljstvu, braku, nauci, umetnosti.
MONTENJ. Antireligijski sistem Montenja. Ogledi o vaspitanju.
MAKIJAVELI. Vladalac. O svirepostima i blagosti, da li je bolje da vladara vole ili da ga se plaše. Kako vladaoci treba da drže reč. Kako treba da se ponaša vladaoc da bi bio poštovan.
TOMAS MOOR I T. KAMPANELA. Utopija Tomasa M. i T. Kampanele. Utopija. O gradovima utopije, a posebno o gradu Amaurotu. O magistratima. O verama u Utopiji. Grad suca ili o ideji Republike.
ĐORDANO BRUNO. Đordano Bruno. O jednom.
RACIONALIZAM. EMPIRIZAM. Što je racionalizam? Šta je empirizam?
FRENSIS BEKON. Aforizmi Bekona. Idoli.
T. HOBS. O prirodnom stanju. Prirodno pravo šta je? Sloboda šta je? Prirodni zakon šta je? O nastanku države, definicija države.
DŽON LOK. O idejama.
DŽON BERKLI. Možemo li vjerovati u ono što ne možemo opaziti?
D. HUME. Sumnja, navika.
R. DEKART. Metodologija R. Dekarta. Život i delo. Preteče i uticaji Dekartove filozofije. Društveno-politički uslovi nastanka Dekartove filozofije. Dekartova filozofska misao. Pravila, metode, metodologija. Pravila o metodi. Cogito ergo sum – Mislim, dakle – postojim. Praktična i jasna pravila upravljanja duhom u istraživanju istine. Pravila I – XIII. Rasprava o metodi.
B. SPINOZA. Ateizam Spinoze. Etika. Teze filozofije ili teze napisane u čast princa Eugena, 1714.
Š. MONTESKJE. Monteskje o propasti Rimskog carstva. O načinu na koji su Rimljani potčinili sve narode. Dva uzroka propasti Rima.
F. M. A. VOLTER. O toleranciji. Da li je tolerancija prihvatljiva? Da li je tolerancija prirodno i ljudsko pravo? Zloupotreba tolerancije. Da li je Hrist poučavao netoleranciji? Razgovor između umirućeg i zdravog čovjeka. O opštoj toleranciji.
Ž. Ž. RUSO. O društvenom ugovoru. O suverenu. O građanskom stanju. O demokratiji. O izborima.
IMANUEL KANT. O ideji kritike praktičnog uma. O načelima čistog praktičnog uma. Postavka I. Postavka II. Osnovni zakon čistog praktičnog uma. Postavka IV. Primedba I. Primedba II. O pojmu predmeta čistog praktičnog uma. Tabela kategorija slobode s obzirom na pojmove dobra i zla. Dijalektika čistog praktičnog uma. O dijalektici čistog praktičnog uma uopšte. O dijalektici čistog uma u određivanju pojma najvišeg dobra. Antinomija praktičnog uma. Besmrtnost duše kao postulat čistog praktičnog uma. Postojanje Boga kao postulat čistog praktičnog uma. O postulatima čistog praktičnog uma uopšte. Metodologija čistog praktičnog uma.
J. G. FIHTE. O određenju čoveka u društvu. Ispitivanje Rusoovih postavki o uticaju umetnosti i nauka na dobrobit čovečanstva.
F. V. J. ŠELING. Konstrukcija umetnosti uopšte. Najstariji program sistema.
A. KOJEVE. Kako čitati Hegela? Mesto fenomenologije u sistemu znanosti. Predavanja 1933. – 1934. Plan i struktura fenomenologije. Komentar fenomenologije. Struktura fenomenologije duha.
G. W. F. HEGEL. Istina izvesnosti o samom sebi. Samostalnost i nesamostalnost samosvesti: Gospodarenje i Robovanje. Sloboda samosvesti; Stoicizam; Skepticizam i nesrećna svest. Osnovne crte filozofije prava.
SAVREMENA FILOZOFIJA.
ARTUR ŠOPENHAUER. Ogledi o vidovitosti.
FRIDRIH NIČE. Tako je govorio Zaratustra. O ljubavi prema bližnjem. O slobodnoj smrti. O sveštenicima. U zemlju obrazovanja. Ozdravljenik. O višem čoveku. Nihilizam kao posledica dosadašnjeg tumačenja vrednosti. Teorija volje za moć i vrednosti. O makijavelizmu moći. Volja za moć kao umetnost. Jaki i slabi. Veliki čovek. Najviši čovek kao zakonodavac budućnosti. Sumrak idola ili kako se filozofira čekićem. Aforizmi i strelice. Moral kao protivpriroda. Četiri velike zablude. Čekić govori. Antihrist. Zakon protiv kršćanstva. Čekić govori Zaratustra.
S. KJERKEGOR. Iz dnevnika, Kjerkegor i Regina Olsen.
A. BERGSON. O evoluciji života – mehanizam i cjelishodnost.
KARL MARX. Teze o Fojerbahu. Ekonomskofilozofdki spisi. Otuđeni rad. Privatno vlasništvo i rad. Kritika Hegelove dijalektike i filozofije uopšte. Dvostruka greška kod Hegela. Nepredmetno biće je nebiće /Unwesen/. Činioci robe, dvojak karakter rada. Dvojaki karakter rada predstavljenog u robama. Tajna prvobitne akumulacije kapitala.
SLJEDBENICI I INTERPRETATORI KARLA MARXA.
FRIDRIH ENGELS. Društvene klase – Neophodne i suvišne.
IDEOLOGIZACIJA I DOGMATIZACIJA MARXIZMA,
V. I. LENJIN. Klasno društvo i država. “Odumiranje” države i nasilna revolucija.
LAV TROCKI. Pacifizam kao sluga imperijalizma.
HUMANISTIČKI MARKSIZAM.
ĐERĐ LUKAČ. Problem klasne svijesti.
TEODOR ADORNO. Minima – Moralia.
HERBERT MARKUZE. Čovjek jedne dimenzije.
OGIST KONT. Kurs pozitivne filozofije.
ČARLS DRAWIN. Porijeklo čovjeka.
J. HABERMAS. Društvenoznanstveni pojam krize.
BERTRAND RASEL. Reč, rečenica, sintaksa i drugi delovi govora.
K. POPER. U potrazi za boljim svetom.
MARTIN HAJDEGER. Put ka jeziku. Mišljenje spoljašnjosti. Ja lažem, ja govorim. Iskustvo spoljašnjosti. Refleksija fikcija.
Biti privučen i nemaran. Gde je zakon, šta radi zakon. Euridika i sirene. Pratilac. Ni jedno ni drugo.
KARL JASPERS. Pitanje krivnje. Naše pročišćenje.
ROBERT D’ AMIKO. Fenomenologija I. Fenomenologija II. Transcendentalna interiornost. Kritičko prijateljstvo i neprijateljstvo.
Š. BODLER. Božanska ireferencija slika. Nadstvarno i imaginarno. Političko bajanje. Negativnost u Mebuusovoj spiralnoj traci. Apocalypse now. Supermarket i superroba. Ostatak kad se oduzme sve, ne ostane ništa. Ja sam nihilista. Desert for ever. Please, revolution.
N. BERĐAJEV. Sudbina čovjeka u povijesti – humanizam i bestijalizam – dehumanizacija.
L. ŠESTOV. Hegel ili Jov?
HERBERT SPENSER. M. Šeler. Položaj čovjeka u kosmosu.
KINESKA FILOZOFIJA. Mesto filosofije u kineskoj civlizaciji. Problem i duh kineske filosofije. Način na koji su se izražavali kineski filozofi. Jezička barijera.
KONFUČIJE. Konfučije i Šest klasičnih dela. Konfučije kao vaspitač. Isprvljanje imena. Čovekoljublje i i spravnost. Chung i Shu. Spoznaja Ming-a. Konfučijev duhovni razvoj. Konfučijevo mesto u istoriji Kine.
JUNG ČU, MENECIJE. Prvi Taoisti i osamljenici. Osnovne ideje Jang Čua. Primeri za Jang Čuove ideje. Izraz Jan Čuovih ideja u knjigama Luang-tzu i Chuang-tzu. Razvoj taoizma. Mencije. Dobrota ljudske prirode. Osnovna razlika između konfučijanstva i mocizma. Politička filosofija. Misticizam.
KINESKA FILOZOFIJA U SAVREMENOM SVETU. Filosofsko stvaralaštvo za vreme rata. Priroda filosofije. Životne sfere. Metodologija metafizike.
INDIJSKA FILOSOFIJA. Opšte karakteristike indijske misli. Neki prigovori indijskoj filosofiji. Periodi indijske misli.
PERIOD VEDA. Učenje Veda. Filozofske tendencije. Kosmologija. Etika. Eshatologija.
DODATAK. Dan pobede i/ili poraza. Nacionalsocijalizam. Fašizam Benita Musolinija.
LITERATURA.
* * *
Istorija filozofije Branka Milića priređena je kao hrestomatija, dakle antologijski izbor fragmenata i originalnih tekstova koji se sučeljavaju ili pjevaju istu kajdu, što autentičnošću filozofske misli i stvarnom mogućnošću uvida u istu povećava njezinu vrijednost. /No, pri čitanju će biti dobro imati i najsuvremeniji Leksikon filozofa i Filozofijski rječnik.
* * *
Treba cijeniti filozofski stav i odnos Branka Milića prema filozofskom mišljenju istoka. Prodor islama na Zapad, donio je renesansu! Svekoliki preporod i obnovu. U Milićevoj knjizi to se vidi, mada se ne vidi u knjigama brojnih značajnih autora. Ustvari, ne bismo mogli reći kako su tragovi interesiranja za islamsku filozofiju i filozofsku misao istoka beznačajni, ali da su neadekvatno tretirali jednu suvislu misao – evidentno jest. Ustvari, o kakvom to svijetu govorimo ako imamo u vidu tek njegovu fragmentarnu filozofsku misao? O fragmentima tog svijeta, dakako.
Mada, nakon uvida, moramo priznati, kako je to čovjeku i životu bliža i slobodnija misao. Misao koja ne nastoji po svaku cijenu stvoriti sistem. Naprotiv, to je sistematična misao koja u sebi sadržava osim sebe i druge. Od njih se uistinu može učiti, posebno o otvorenosti. U tom smislu instruktivan je Ibn Arabi:
Moje srce je postalo staništem svake forme
Ono je pašnjak gazelu i samostan hrišćanskih redovnika
I hram za idole i Kaba za hodočasnike
I Ploča Petoknjižja i knjiga Qur’ana
Ja slijedim religiju ljubavi ma koji put njezine kamile uzele
Jer to je moja religija i moje vjerovanje.
* * *
Studenoga, anno Domini, 2012. a. k.
Gromade prošlosti.
Leđa.
Ubistvo u noć.
Ruka.
Dolazak zaborava.
Strah.
Usamljena kuća.
Očaj.
Prazno okno.
Slepac.
Put beskonačan.
Jeza.
Sam.
Očajanje.
Žena.
Sećanje.
Tri vitka stuba.
Jesu.
Oči večne.
Ubijene.
Krug.
Beskonačno dug.
Uz svest da moćni ne umeju da čuju ”običnog” čoveka osećam obavezu i dužnost da napišem slovo o dešavanjima koja se tiču lokalnih izbora na Severu Kosova. Da pišem o lokalnim izborima na KiM i konsekvensama njihovog (ne)održavanja potaknula me je vest na sajtu Rts-a koju nije moguće komentarisati, očito da bi se opravdala tradicija ”Tv Bastilje”.
Elem, pustimo ”javni servis”, ono što me je zainteresovalo jeste rečenica ministra za Kosovo koji kaže kako ”nеorganizovanje izbora na Kosovu i Metohiji ne znači da su institucije ugašene”. Ključ za razumevanje institucija i njihovog značaja za društvo leži u njihovoj legitimnosti. Da bi jedna institucija bila legalna i legitimna ”mora postojati izvesna saglasnost u idejama i kolektivnim predstavama o njihovoj opravdanosti”, što znači da je jedna vlast legitimna ako joj se građani dobrovoljno, spontano i bez otpora potčinjavaju. To, pre svega znači, da institucija stiče legitimitet upravo na izborima! Svako neodržavanje izbora, de facto i de jure, znači gašenje tih institucija. Gde je problem? Ako republika Srbija ne održi lokalne izbore na Kosovu (ili bar na Severu Kosova što je njena Ustavna obaveza!) ona gasi svoje institucije, samo pozivanje na činjenicu kako je UNMIK protiv održavanja lokalnih izbora predstavlja u najmanju ruku zamagljivanje očiju građana, pre svega Srbije. Ako republika Srbija ne sprovede izbore, a sasvim je izvesno da ih ni UNMIK neće sprovesti, onda ostaje jedino rešenje a to je da se lokalni izbori sprovedu na temelju Ahtisarijevog plana, drugim rečima lokalni izbori će se sprovesti po važećem zakonu o lokalnoj samoupravi u režiji institucija Prištine, čime će se dati legitimitet institucijama samoproklamovane države Kosovo, time Beograd i de jure priznaje državu Kosovo zatvarajući na najporazniji mogući način stranicu svoje tragične istorije! Moram naglasiti da je održavanje lokalnih izbora u potpunosti u skladu sa rezolucijom 1244 u kojoj se kaže da se sa teritorije pokrajine povlače samo srpske vojno-bezbedonosne strukture (uz mogućnost povratka do par stotina policajaca koji bi obezbedjivali odredjena područja od vitalnog, kulturno – istorijskog značaja), ali ne i administracije i ostalih institucije republike Srbije. Ove činjenice me navode na pomisao da vladajuća nomenklatura ili nije čitala ili nije razumela rezoluciju 1244, ne želim da verujem da je reč o zloupotrebi i demagogiji. Tvrdnja kako je od vitalnog značaja da se sprovedu parlamentarni i predsednički izbori je toliko smešna da vređa zdrav razum, otuda me ta teza podseti na reči mog kolege kako je njegov brat na Novom Zelandu dobio mogućnost da glasa na parlamentarnim i predsedničkim izborima. Da li to znači da je Novi Zeland deo republike Srbije? Ja nisam toliki kreten da poverujem u tu tezu. Dodao bih i nerazumno protivljenje referendumu koji su S.O sa Severa sprovele, čime su trasirale put održavanju lokalnih izbora, čini mi se da su Srbi sa Severa pronašli pravu meru gradjanskog otpora Prištini, ali se grozim reakcije Beograda (tih dana je čitava zapadna štampa pisala da se ”možete protiviti održavanju referenduma ili ne” ali ne možete zanemariti rezultate istog. Tada sam govorio da onaj ko je protivnik najznačajnijeg oblika neposredne demokratije taj je i protivnik demokratije).
Ključ rešenja problema Kosova nije u Prištini, a nije ni u medjunarodnoj zajednici koja je svesna činjenice da je stvorila surogat državu tamo gde je nikada nije ni bilo, već u činjenju ili ne činjenu oficijelnog Beograda. Bojim se da je zvanični Beograd na čelu sa ”bikom koji sedi” rešio da žrtvuje Srbe sa Severa Kosova zarad nekih, čak i, njima nedefinisanih ciljeva. Siguran sam da to nije ulazak u EU, što je pleonazam jer Srbija jeste deo Evrope, a svi oni koji su upoznati sa stanjem u EU znaju da nijedna država unije nikada ne bi prekršila sopstveni Ustav. Ustav i poštovanje Ustava je garancija da je država zasnovana na demokratskim načelima. U slučaju Srbije to je vrlo upitno! Što se tiče gradjana Srbije koji žive na Severu Kosova, moj savet im je da po svaku cenu održe izbore u dve opštine, jer je održavanje lokalnih izbora – izbor za život. Sve ostalo je demagogija i konačno – smrt!!!
P.S. Dragi čitaoče, nisam te lagao, možda zbog toga što nisam imao šta da izgubim! Filozof sam koji ne piše samo za druge filozofe, već za sve ljude koji misle i ne boje se posledica svojih misli.
CRNA NOĆ
Poklonjena jednom prijatelju
U crnoj noći nad glavom visi mi
misao ko pećinska ledenica
prijeti da mi život probode, iz sna prevrne
i sa zvijezdom padalicom iz jata progna.
Mnoge bi puteve trebalo preći
tabane iskrvariti i oči pomesti
za toplom zemljom k’o zlatni pijesak da usnim.
Noge i ruke mašu bez reda nadi
da i njih među nepoznate daljine stavi
da zavaraju trag unutrašnjem bolu što ih mlavi.
A dani se liju, vuku i vrebaju,
u jutra se obukli crnilom što noć donosi
ne znajući da su putevi postali tačke sjajne
pa u dalekim galaksijama traže zlatni trag
neke snene zvijezde, imena – Bijeli krin.
Olga Blažova Gajin Vlašić (iz zbirke Sjever na jugu, str. 52)
*Pesmu sam objavio iz dva razloga, prvo jer sam oduševljen poezijom Olge Blažove, drugo pesma je poklonjena/posvećena meni. Ovom prilikom i na ovaj način želim da se zahvalim Olgi!
Zašto jedan mora da vene
da bi dva cvetao
Dešavaš se u prolazu
Tu si na dva tri trena
Dešavaš se jedno veče, primetiš me
Za tebe sam samo pena
Koja gubi kroz prste i ne peče.
Zašto tri mora da nema da bi četiri imao
Koliko njih treba da uzme
Deo lepote što njeno ime izgovara
Deo onoga što im ne pripada
Što ne cene više od grobara
Da bi meni ostao samo tren
Zašto pet mora da padne
da bi šest uzdigao
Zbog čega sam samo uteha za
Deo lepote što njene usne i telo stvara
Moje srce upijač odjeka
Za njen plač kroz moj jauk
što se para
Zašto sedam mora da ruši
da bi osam gradio
I šta sam to uradio
Tako strašno i što nisam smeo
Kad njen nije i moj deo neba
kad mi jastuk nije beo
Možda tako treba
Zašto devet mora da umre
da bi deset živeo!
”Ovo je mesto gde pozivam Tebe za svedoka. Ovo je molitva koju nisam preuzeo ni iz jednog molitvenika, već sam je uzeo iz svog srca, i uputio Tebi koja bdiš nada mnom. Ove reči nisu u zavadi sa istinom: reči moje molitva su kao biseri nanizani u ogrlicu.”
Jutarnja razmisljanja……
Prepoznajem razliku izmedju odlazenja i dolazenja, izmedju vracanja i ostajanja… Jutros sam bas mislio o tome. Hladno je ujutru za ovo doba godine, citava ova zima je takva, kao da i priroda sluti da se odigrava nesto veliko, da neko zadire u same temelje postojanja. Jutros kada sam otvorio oci znao sam vec da bi svet danas bio jos puno lepsi da si mi samo ranije negovestila da postojis, da si mi samo ranije poslala tajne signale…
Neko je jednom rekao: ” Kakvo sutra? Sutra ne postoji!!! ” i ja shvatam polako sta je hteo time da kaze. Kao i cinjenicu da iz semena raste drvo i da mu je zato potrebna iluzija vremena, neka distanca da bi imalo prostora da se iz semena transformise u drvo, ali sta je sa nama? Za nas je najlepse kada taj proces ide u suprotnom pravcu, kada uspemo da ponovo postanemo deca, da unistimo svoj ego, da damo sansu zaboravu, da zaboravimo sve sto su nas ucili jer i oni su bili nauceni pogresno. O tome govore i Isus i Buda i Muhamed: “Budite kao deca ako zelite uci u Carstvo Nebesko”. Ono nauceno nam nikada nije dopustalo da volimo, ono nam je uvek blokiralo ljubav. I sada nam mnogi kazu da nas vole jer se boje toga naucenog, jer se plase da ne prekrse naucene zapovesti. Ali, prava ljubav je negde drugde, ona nije voce koje cemo ubrati sa drveta, ona nije nalik nicemu sto poznajemo, nicem sto smo postali vremenom. Prava ljubav je sakrivena u ovo malo deteta sto je u nama ostalo, u ovo malo vremena sto mislimo da imamo pred sobom.
U samrtnom casu cemo zapravo shvatiti istinu, a ona je da nam se izmedju rodjenja i smrti zapravo nista nije desilo, da je zapravo sve sto je postojalo samo jedan tren i oticicemo iz ove doline tuge bas onako kao sto smo i dosli. I ti vec i sama znas da nam to jedino i konacno preostaje. Ali, pre nego sto se to desi zeleo sam samo da ti kazem da jedna od najsvetlijih tacaka u tome paradoksu koji Bog i ljudi nazivaju mojim zivotom nosi tvoje ime. Ako me pitas zasto – ne znam ti reci, ako me pitas dokle – to vec znam i osecam, a i ti slutis, pocinjemo zapravo zajedno da razumevamo vecnost. I pretpostavljam da nesto sto danas izgleda kao puka slucajnost, kao slucajan susret, kao bauljanje totalnih stranaca u tami, zapravo seze mnogo dublje, jos mnogo ranije nego sto smo se rodili za ovaj svet, i trajace mnogo duze od naseg trajanja za isti…
Ljubim te svom snagom ovog neponovljivog jutarnjeg oblaka …
Popodnevna razmisljanja……….
Stajao sam na terasi visoke zgrade a pogled mi je daleko dopirao. Žena koja je stajala pored mene zvala se isto kao ti. Ja sam sebi svesno dopuštao da mi se na momente učini nemoguće, zapravo dozvoljavao sebi da pomislim kako si ti pored mene i onda bi i ono kretanje dima začas zaličilo pokretanju bozanske energije ljubavi. Obeležila si nepovratno ovu godinu mog života. Sad znam da svi moji raniji snovi nisu bili nestvarni, da te je prorok u meni mnogo ranije naslutio. Žena koja je imala tvoje ime mi je pričala kako je u ovom gradu uvek ovako, kako noću ne mogu da spavaju, kako deca obolevaju odleukemije, kako je to možda zbog rudnika koji su okolo, kako ovde nema vetra i kako ga često požele. Rekla mi je da ne brinem, da ću se vremenom naviknuti. Zašto neki ljudi vide moju budućnost tamo gde je ja ne vidim? Koliko treba vremena da se čovek navikne na to i koliko dugo drugi ljudi misle da će me videti pred sobom? Mislio sam o tome na terasi te visoke zgrade za koju ranije nisam ni slutio da postoji. Ni da ću tolike sate provoditi tamo, po terasama. Posmatramo konture ljudi. Gledali smo kako žure nekuda i sa ove visine sasvim shvatali njihovu smrtnost i nevažnost. Čak i da ne stignu tamo gde su naumili malo ko bi primetio. Možda bi neko dete zaplakalo u tami, ali i dece je sve manje a starci ionako retko plaču. Godinama unazad znam koliko je taj svet koji je kao reka tekao dole pred našim očima ogrezao u zlu, i godinama unazad ja znam da je kraj ovom svetu veoma blizu. Neće svet stradati od udara komete, neće ni od jakih kiša, udaviće se jednostavno u svim tim govnima. Možda bi jedan naš poljubac izmenio stvari ali ja te ne ljubim sada. Tolike vojske stražare i paze da se tako nešto ne desi. Ja te samo prepoznajem u svim ljudima koje srećem, u imenu ove žene koja mi sada nešto govori pokušavajući da dopre do mojih svetova. Ona ni ne zna da moji svetovi nisu na prodaju, da malo ko uspe da probije ovu tvrdu ljušturu, ovaj oklop koji mi obavija dušu kao što su nekada oklopi obavijali tela vitezova. Da je stvarno htela da me sasluša tada ona bi me pustila da joj govorim o nekim drugim stvarima: o ljubavi, o mogućnostima drugačijih svetova, o anđelima i o tome da su neke bitke zauvek izgubljene. Ali ona je bez obzira na godine još uvek bila dete puno nade, zato je ona želela da priča i pričala mi je tada o političkim strankama, o tome da će nam biti bolje kada ovi odu a dođu oni drugi, o tome da će onda biti i pravde i para. Bio bi zločin da joj odgovorim posle da je naivna kao leptir koji po prvi put osvane na livadi, da je uspela da samu sebe hipnotiše iluzijama, da od njenih snova nema ništa niti će ikada biti, da će tek umirući shvatiti ništavnost svojih nadanja jer će i tada svet biti isti kao što je danas – nepravedan i prepun laži. I zato sam onda, znajući da nemam prava da rušim ničije snove, zaćutao a ona je pričala i pričala, a njene reči bivale su odnošene onim gustim dimom ko zna gde, i ko zna koliko daleko.
Onda se scenografija totalno promenila. Bio sam na vrhu planine na kojoj je bilo groblje. Čuli su se zvuci lopate i plač. Jedna druga žena sa tvojim imenom je stajala tamo. Imala je jaknu bele boje a i lice joj je tog podneva bilo takvo. Svaka kap krvi u njoj je bila poništena tim čudnim belilom. Ukop je bio u toku a sitna kiša je svemu tome davala neku masku samoće. Kroz jecaje i tugu probijao se moj pogled tražeći ženu tvog imena u gomili koja je bila velika jer je ukop bio mladom čoveku. Mom ćutljivom drugu koji se toliko često smejao jer je želeo da sakrije planinu tuge u sebi. Ali tuga uvek pronađe načina da ispliva na površinu i nekad to bude ovako, završi se uz sitnu kišu i uz zvuke lopate. Ona koju sam pogledom tražio na trenutke je izvirivala iz gomile. Činilo se da se davi u moru ljudi, da pokušava da ispliva, ali bi je ljudska gomila ponovo pokrila a ja sam se sećao da sam nekada ranije sanjao nešto slično ovome: i more ljudi, i lopatu, i brdo, i ovu sitnu kišu, i cipele koje su bile sasvim umrljane blatom, i neke reči koje sam tada želeo da kažem svima, i ovo visoko drvo na koje bih se popeo da učinim to, i vrisak koji je poput primalnog krika Artura Džanova godinama bio sakriven u meni i koji će i sada ostati neviknut. I onda je gomila počela da se pomera, to more je počelo da teče. Sve procedure su bile završene i trebalo je krenuti. Ženu tvog imena više nisam ni video, sasvim se utopila u sve to. Primetio sam, mozda po prvi put, da sva ta reka teče mimo mene. Da se ja zapravo nikada nisam ni gušio u njoj. Primetio sam distancu samoće koja me od svega toga odvaja. „I gde ću sada?“ pitao sam se. Gore su neki rumeni oblaci poceli da otkrivaju sunce kao da pokušavaju da ubiju tugu . Možda bi zapravo najbolje bilo da ostanem ovde. Možda je onaj što je ostao da leži u stvari u pravu, možda i on dole sada plače za nama dajući nam poslednje opelo. Postao sam stranac i lutalica koji je čineći neke izbore mislio da će jednog dana možda čuti jedno malo „hvala“ ili već neke slične tričarije. Ali sada znam da je to moje nadanje sasvim iluzorno. Moje su bitke bile već sve izgubljene. Uskoro ću ući u krizu srednjih godina, a posle se već zna šta sledi. Više nikog nije bilo okolo. Ona reka ljudi je nepovratno otekla. Nikada, nikada više neće ovi isti ljudi biti na ovom istom mestu. Još jedan čin predstave režisera dragog Boga bio je nepovratno završen i zavese su padale. Ispred mene je bio blatnjavi put kojim je valjalo poći, par kuća u dalekoj perspektivi, kap vode na vrhu mog nosa, jedan oblak gore visoko koji je imao obrise tvoga lica, žubor potoka koji je negde tekao, zvuk paljenja cigarete, onda dim posle koji se ka nebu vinuo nošen hladnim vetrom. Znao sam da ekipe nevidljivih božijih anđela pripremaju pozornicu za neki novi čin. I kao svaki glumac epizodista bio sam sasvim dalek od svega toga…….
Ljubim te svom snagom ovog neponovljivog popodnevnog dana …
Vecernja razmisljanja …….
Hteo bih da procitam sve gnostike, da upoznam Kabalu. Hteo bih da hodam po vodi, da dodirom isceljujem. Sve nam je to dato i dopusteno, ali ja bih za razliku od drugih to i da probam. Odvescu te jednom da trazimo detelinu sa cetiri lista na nekom proplanku. Jesi li je ikada videla, mislis li da ne postoji. Ja sam jednom pronasao dve i presovao ih medju stranicama knjige. Ceo dan sam se lomatao ali sam ih nasao i imam ih. Toliko malo ljudi ih ima, a ja vidis imam dve. Jednu cu naravno sacuvati za tebe. Jedna je tebi namenjena jos od postanka sveta. Toliko je tajni sakriveno u svim tim travama, toliko u oblicima cvetova. Jesi li ikada pokusala da izbrojis sve vlati na livadi? Znas li da je Bog u svakoj od njih? Da li si pokusala da Boga pronadjes u pticama, u bistrim planinskim jezerima, da li si se setila da je i u tvojoj kosi, tvome oku? Postoje tajna vrata i ja bih voleo da ih pronadjemo zajedno, jer hteli mi to ili ne jednog dana ce ta vrata pronaci nas..
Ljubim te sngom zvezdanog neba nadamnom
Branko Milić
