Jutro, podne, veče

Posted: 13. februar 2012. in Uncategorized

”Ovo je mesto gde pozivam Tebe za svedoka. Ovo je molitva koju nisam preuzeo ni iz jednog molitvenika, već sam je uzeo iz svog srca, i uputio Tebi koja bdiš nada mnom. Ove reči nisu u zavadi sa istinom: reči moje molitva su kao biseri nanizani u ogrlicu.”

Jutarnja razmisljanja……

Prepoznajem razliku izmedju odlazenja i dolazenja, izmedju vracanja i ostajanja… Jutros sam bas mislio o tome. Hladno je ujutru za ovo doba godine, citava ova zima je takva, kao da i priroda sluti da se odigrava nesto veliko, da neko zadire u same temelje postojanja. Jutros kada sam otvorio oci znao sam vec da bi svet danas bio jos puno lepsi da si mi samo ranije negovestila da postojis, da si mi samo ranije poslala tajne signale…

Neko je jednom rekao: ” Kakvo sutra? Sutra ne postoji!!! ” i ja shvatam polako sta je hteo time da kaze. Kao i cinjenicu da iz semena raste drvo i da mu je zato potrebna iluzija vremena, neka distanca da bi imalo prostora da se iz semena transformise u drvo, ali sta je sa nama? Za nas je najlepse kada taj proces ide u suprotnom pravcu, kada uspemo da ponovo postanemo deca, da unistimo svoj ego, da damo sansu zaboravu, da zaboravimo sve sto su nas ucili jer i oni su bili nauceni pogresno. O tome govore i Isus i Buda i Muhamed: “Budite kao deca ako zelite uci u Carstvo Nebesko”. Ono nauceno nam nikada nije dopustalo da volimo, ono nam je uvek blokiralo ljubav. I sada nam mnogi kazu da nas vole jer se boje toga naucenog, jer se plase da ne prekrse naucene zapovesti. Ali, prava ljubav je negde drugde, ona nije voce koje cemo ubrati sa drveta, ona nije nalik nicemu sto poznajemo, nicem sto smo postali vremenom. Prava ljubav je sakrivena u ovo malo deteta sto je u nama ostalo, u ovo malo vremena sto mislimo da imamo pred sobom.

U samrtnom casu cemo zapravo shvatiti istinu, a ona je da nam se izmedju rodjenja i smrti zapravo nista nije desilo, da je zapravo sve sto je postojalo samo jedan tren i oticicemo iz ove doline tuge bas onako kao sto smo i dosli. I ti vec i sama znas da nam to jedino i konacno preostaje. Ali, pre nego sto se to desi zeleo sam samo da ti kazem da jedna od najsvetlijih tacaka u tome paradoksu koji Bog i ljudi nazivaju mojim zivotom nosi tvoje ime. Ako me pitas zasto – ne znam ti reci, ako me pitas dokle – to vec znam i osecam, a i ti slutis, pocinjemo zapravo zajedno da razumevamo vecnost. I pretpostavljam da nesto sto danas izgleda kao puka slucajnost, kao slucajan susret, kao bauljanje totalnih stranaca u tami, zapravo seze mnogo dublje, jos mnogo ranije nego sto smo se rodili za ovaj svet, i trajace mnogo duze od naseg trajanja za isti…

Ljubim te svom snagom ovog neponovljivog jutarnjeg oblaka …

Popodnevna razmisljanja……….

Stajao sam na terasi visoke zgrade a pogled mi je daleko dopirao. Žena koja je stajala pored mene zvala se isto kao ti. Ja sam sebi svesno dopuštao da mi se na momente učini nemoguće, zapravo dozvoljavao sebi da pomislim kako si ti pored mene i onda bi i ono kretanje dima začas zaličilo pokretanju bozanske energije ljubavi. Obeležila si nepovratno ovu godinu mog života. Sad znam da svi moji raniji snovi nisu bili nestvarni, da te je prorok u meni mnogo ranije naslutio. Žena koja je imala tvoje ime mi je pričala kako je u ovom gradu uvek ovako, kako noću ne mogu da spavaju, kako deca obolevaju odleukemije, kako je to možda zbog rudnika koji su okolo, kako ovde nema vetra i kako ga često požele. Rekla mi je da ne brinem, da ću se vremenom naviknuti. Zašto neki ljudi vide moju budućnost tamo gde je ja ne vidim? Koliko treba vremena da se čovek navikne na to i koliko dugo drugi ljudi misle da će me videti pred sobom? Mislio sam o tome na terasi te visoke zgrade za koju ranije nisam ni slutio da postoji. Ni da ću tolike sate provoditi tamo, po terasama. Posmatramo konture ljudi. Gledali smo kako žure nekuda i sa ove visine sasvim shvatali njihovu smrtnost i nevažnost. Čak i da ne stignu tamo gde su naumili malo ko bi primetio. Možda bi neko dete zaplakalo u tami, ali i dece je sve manje a starci ionako retko plaču. Godinama unazad znam koliko je taj svet koji je kao reka tekao dole pred našim očima ogrezao u zlu, i godinama unazad ja znam da je kraj ovom svetu veoma blizu. Neće svet stradati od udara komete, neće ni od jakih kiša, udaviće se jednostavno u svim tim govnima. Možda bi jedan naš poljubac izmenio stvari ali ja te ne ljubim sada. Tolike vojske stražare i paze da se tako nešto ne desi. Ja te samo prepoznajem u svim ljudima koje srećem, u imenu ove žene koja mi sada nešto govori pokušavajući da dopre do mojih svetova. Ona ni ne zna da moji svetovi nisu na prodaju, da malo ko uspe da probije ovu tvrdu ljušturu, ovaj oklop koji mi obavija dušu kao što su nekada oklopi obavijali tela vitezova. Da je stvarno htela da me sasluša tada ona bi me pustila da joj govorim o nekim drugim stvarima: o ljubavi, o mogućnostima drugačijih svetova, o anđelima i o tome da su neke bitke zauvek izgubljene. Ali ona je bez obzira na godine još uvek bila dete puno nade, zato je ona želela da priča i pričala mi je tada o političkim strankama, o tome da će nam biti bolje kada ovi odu a dođu oni drugi, o tome da će onda biti i pravde i para. Bio bi zločin da joj odgovorim posle da je naivna kao leptir koji po prvi put osvane na livadi, da je uspela da samu sebe hipnotiše iluzijama, da od njenih snova nema ništa niti će ikada biti, da će tek umirući shvatiti ništavnost svojih nadanja jer će i tada svet biti isti kao što je danas – nepravedan i prepun laži. I zato sam onda, znajući da nemam prava da rušim ničije snove, zaćutao a ona je pričala i pričala, a njene reči bivale su odnošene onim gustim dimom ko zna gde, i ko zna koliko daleko.

Onda se scenografija totalno promenila. Bio sam na vrhu planine na kojoj je bilo groblje. Čuli su se zvuci lopate i plač. Jedna druga žena sa tvojim imenom je stajala tamo. Imala je jaknu bele boje a i lice joj je tog podneva bilo takvo. Svaka kap krvi u njoj je bila poništena tim čudnim belilom. Ukop je bio u toku a sitna kiša je svemu tome davala neku masku samoće. Kroz jecaje i tugu probijao se moj pogled tražeći ženu tvog imena u gomili koja je bila velika jer je ukop bio mladom čoveku. Mom ćutljivom drugu koji se toliko često smejao jer je želeo da sakrije planinu tuge u sebi. Ali tuga uvek pronađe načina da ispliva na površinu i nekad to bude ovako, završi se uz sitnu kišu i uz zvuke lopate. Ona koju sam pogledom tražio na trenutke je izvirivala iz gomile. Činilo se da se davi u moru ljudi, da pokušava da ispliva, ali bi je ljudska gomila ponovo pokrila a ja sam se sećao da sam nekada ranije sanjao nešto slično ovome: i more ljudi, i lopatu, i brdo, i ovu sitnu kišu, i cipele koje su bile sasvim umrljane blatom, i neke reči koje sam tada želeo da kažem svima, i ovo visoko drvo na koje bih se popeo da učinim to, i vrisak koji je poput primalnog krika Artura Džanova godinama bio sakriven u meni i koji će i sada ostati neviknut. I onda je gomila počela da se pomera, to more je počelo da teče. Sve procedure su bile završene i trebalo je krenuti. Ženu tvog imena više nisam ni video, sasvim se utopila u sve to. Primetio sam, mozda po prvi put, da sva ta reka teče mimo mene. Da se ja zapravo nikada nisam ni gušio u njoj. Primetio sam distancu samoće koja me od svega toga odvaja. „I gde ću sada?“ pitao sam se. Gore su neki rumeni oblaci poceli da otkrivaju sunce kao da pokušavaju da ubiju tugu . Možda bi zapravo najbolje bilo da ostanem ovde. Možda je onaj što je ostao da leži u stvari u pravu, možda i on dole sada plače za nama dajući nam poslednje opelo. Postao sam stranac i lutalica koji je čineći neke izbore mislio da će jednog dana možda čuti jedno malo „hvala“ ili već neke slične tričarije. Ali sada znam da je to moje nadanje sasvim iluzorno. Moje su bitke bile već sve izgubljene. Uskoro ću ući u krizu srednjih godina, a posle se već zna šta sledi. Više nikog nije bilo okolo. Ona reka ljudi je nepovratno otekla. Nikada, nikada više neće ovi isti ljudi biti na ovom istom mestu. Još jedan čin predstave režisera dragog Boga bio je nepovratno završen i zavese su padale. Ispred mene je bio blatnjavi put kojim je valjalo poći, par kuća u dalekoj perspektivi, kap vode na vrhu mog nosa, jedan oblak gore visoko koji je imao obrise tvoga lica, žubor potoka koji je negde tekao, zvuk paljenja cigarete, onda dim posle koji se ka nebu vinuo nošen hladnim vetrom. Znao sam da ekipe nevidljivih božijih anđela pripremaju pozornicu za neki novi čin. I kao svaki glumac epizodista bio sam sasvim dalek od svega toga…….

Ljubim te svom snagom ovog neponovljivog popodnevnog dana …

Vecernja razmisljanja …….

Hteo bih da procitam sve gnostike, da upoznam Kabalu. Hteo bih da hodam po vodi, da dodirom isceljujem. Sve nam je to dato i dopusteno, ali ja bih za razliku od drugih to i da probam. Odvescu te jednom da trazimo detelinu sa cetiri lista na nekom proplanku. Jesi li je ikada videla, mislis li da ne postoji. Ja sam jednom pronasao dve i presovao ih medju stranicama knjige. Ceo dan sam se lomatao ali sam ih nasao i imam ih. Toliko malo ljudi ih ima, a ja vidis imam dve. Jednu cu naravno sacuvati za tebe. Jedna je tebi namenjena jos od postanka sveta. Toliko je tajni sakriveno u svim tim travama, toliko u oblicima cvetova. Jesi li ikada pokusala da izbrojis sve vlati na livadi? Znas li da je Bog u svakoj od njih? Da li si pokusala da Boga pronadjes u pticama, u bistrim planinskim jezerima, da li si se setila da je i u tvojoj kosi, tvome oku? Postoje tajna vrata i ja bih voleo da ih pronadjemo zajedno, jer hteli mi to ili ne jednog dana ce ta vrata pronaci nas..

Ljubim te sngom zvezdanog neba nadamnom

2010

Posted: 12. septembar 2010. in Uncategorized

Ono gde su živeli moji
Dedovi
Dedovi mojih dedova
Njihovi pradedovi
Napuštam

Neću da se savijam kako vetar duva
Neću od sebe da me iko čuva
Neću da stvaram tu gde nema semena
Neću sebe da varam da ima još vremena

A slutim biće

Ne želim
da gledam kako sviće
i kako sunce obasjava neki novi front
Ne želim
da strahujem za sutra
da se plašim senke svoje
da je sve nepregledno kao horizont.
Zašto svako novo jutro dočekati u strahu
zašto sve podrediti
Stihiji
Pepelu
Prahu

Zato napuštam
Pradedove
Dedove mojih dedova
njihove dedove

I ono gde su živeli moji

Posveta prijatelju

Posted: 6. septembar 2010. in Uncategorized

Izvini,
nisam mnogo plakao
moja bol je bila veća od suza
brža od svih reči
izgovorenih posle tvoje smrti
jer ja sam znao.

Tvoja slika
još uvek prkosi životu
što se vuče pored nje,
tvoj osmeh je ciničan.

U svakom plamenu sveće,
koju poljubim i
namenim tebi,
titra jedno pitanje
ima li dobre rakije na nebu?