CRNA NOĆ
Poklonjena jednom prijatelju
U crnoj noći nad glavom visi mi
misao ko pećinska ledenica
prijeti da mi život probode, iz sna prevrne
i sa zvijezdom padalicom iz jata progna.
Mnoge bi puteve trebalo preći
tabane iskrvariti i oči pomesti
za toplom zemljom k’o zlatni pijesak da usnim.
Noge i ruke mašu bez reda nadi
da i njih među nepoznate daljine stavi
da zavaraju trag unutrašnjem bolu što ih mlavi.
A dani se liju, vuku i vrebaju,
u jutra se obukli crnilom što noć donosi
ne znajući da su putevi postali tačke sjajne
pa u dalekim galaksijama traže zlatni trag
neke snene zvijezde, imena – Bijeli krin.
Olga Blažova Gajin Vlašić (iz zbirke Sjever na jugu, str. 52)
*Pesmu sam objavio iz dva razloga, prvo jer sam oduševljen poezijom Olge Blažove, drugo pesma je poklonjena/posvećena meni. Ovom prilikom i na ovaj način želim da se zahvalim Olgi!
Branko Milić
